PRIČA: Neću ti halaliti snahu, sine.

“Dugo sam sumnjao u svoju ženu. Kada je prešla granicu, izbacio sam je iz kuće uz brojne uvrede. Deca su ostala sa mnom, plačući, ali ništa ne govoreći. Moja supruga Edina često je odlazila od kuće svakog dana oko 12h, dok sam ja bio na poslu. Jednog dana sam se ranije vratio kući i nije je bilo, kao što su mi i javili. Sačekao sam je u dnevnom boravku. Došla je našminkana i dotjerana. U tom trenutku sam eksplodirao, psovao i vrijeđao je. Zar je to hvala za 15 godina braka? Izbacio sam je iz kuće kao neznanca.

Mislio sam da sam uradio ispravnu stvar i sebi olakšao. Sutradan sam odlučio posjetiti roditelje sa kojima nisam imao kontakt 10 godina zbog svađe sa ocem. Došao sam do kuće u kojoj sam rođen i primijetio da je avlija uredna. Pozvonio sam i stari amidža Muharem mi je otvorio vrata bez riječi. Kada sam ušao, vidio sam majku Sajmu kako leži na trosjedu, a oca na bolničkom krevetu. Majka je teško ustala i počela: ‘Sine moj, došao si nakon toliko godina. Majka te poželjela svim srcem. Mehmed je nakon moždanog udara tri godine kao biljka. Trpimo zbog tvog nedolaska. Može li se roditelj 10 godina ne posjetiti?’

Šutio sam, tiho plačući. Rekao sam joj da sam otjerao Edinu jer me varala. Majka je, međutim, rekla: ‘Neću te podržati. Edina je svih ovih 10 godina tačno u podne dolazila, čistila nam kuću, kuhala, presvlačila i hranila Mehmeda, uređivala avliju. Sve to dok si ti bio na poslu, a ti je nisi cijenio. Zatvorio si vrata sreće koja je ona držala otvorenim. Neću ti halaliti Edinu, sine. Sve ti halalim, ali Edinu nikad!’

Istrčao sam napolje, plakao na kiši. Kada sam se vratio kući, poštar mi je doneo pismo od advokata. Edina traži razvod. Shvatio sam koliko sam pogriješio, ali sada je prekasno.”